ja, žena i majka i supruga

Dobrodošli na moj blog,ovdje ću pisati kako je to u današnje vrijeme biti trudnica, majka i žena....

20.12.2013.

treća trudnoća...

ja sam od onih osoba koje su uvjek u pokretu, volim pješačiti, šetati i sve ostalo što uključuje fizičku aktivnost :)
kada sam bila trudna sa prvim djetetoom, to sam sve radila bez ikakvih problema, gdje god sam išla, a bilo je moguće išla sam pješke, i to mi nije predstavljalo nikakav problem, čak sam dan prije poroda obišla grad tražeći posebne platnene pelene za bebaća...
kada sam drugi put ostala trudna moja fizička aktivnost se nije smanjila, ali jeste bila raspoređena i potpomognuta bebaćom u dječijim kolicima..
bebać u kolica, mama se prikladno obuče i nas dvoje smo išli gdje god smo poželjeli...
a sada...sada svaka fizička aktivnost završava umorom, te sam to počela prepisivati svojim godinama..kako ono starija sam nego prije šest godina, pa je sve puno teže...
a onda sam jedan dan nakon pokušaja istovremenog usisavanja, pisanja zadaće sa dječakom i učenja nove pjesmice sa djevojčicom, došla do zaključka nije moje tijelo staro, nego su moje obaveze dva puta veče nego one prije šest godina i zato mama padne ko vreća brašna na krevet i zaspe prije bilo koje od njenie djece...

12.12.2013.

muškarci i bolest

Ovih dana u našem domu vlada blaga panika i nervoza..veliki brat je pokupio ospice koje su se pojavile u školi i tako umjesto da malo šetamo i koristimo još ovo malo toplih dana mi moramo sjediti u kući i mazati se redovno tečnim puderom...
sada smo u fazi kada nas sve češka i mama je na rubu odluke da velikom sinu sveže rukei noge kako bi sprječila šeđkanje....
ne znam koliko je to pravedno prema drugima, ali sestru redovno šaljemo u vrtić, jer nam je doktor u domu zdravlja rekao da ako su ospice prešle na sestru ona više nije zarazna kod nje sada još samo osip treba da se pojavi...na našu radost mama je bolovala ospice još kao mala pa sada može bez problema da gotivi sina koji je već sada tipično muško kada je bolest u pitanju...
znate ono samo njega tako boli i samo je on tako bolestan..to me podsjeća na slušanje mnogih priča koje druge žene pričaju kada se neko muško razboli u njihovoj blizini....
ponekad onako samo za sebe razmišljam da se mame superheroji, a očevi samo previd tih superheroja....

19.11.2013.

mi i škola

dok smo se tokom ljeta pripremali za školu, sve se svodilo na crtanje, raspoznavanje boja, učenje da raspoznamo slova i da znamo napisati svoje ime i prezime....a onda smo krenuli u školu i naš šestogodišnjak, a i mi sa njim smo počeli da shvatamo kako je škola nešto posve drugo od onoga na što smo se mi pripremali...
iako smo dobili super učiteljicu, koja je bila spremna na svaku saradnju sa svakim roditeljem, škola je postala jedna vrsta tereta za mnoge roditelje, jer gradivo se brzo prelazilo, naš dječak je sve to doživljavao kao igru,a ne kao nešto ozbiljno, a onda je na red došlo da se uči glas riječ i rečenica, što je dječaka pokosilo....djetetu koje je do tada sve razumjevalo i išlo mu super nije bilo jasno kako je moguće da ne razumije i ne zna koliko glasova ima riječ kornjača i na kojem se mjestu nalazi glas Č...tako da je pisanje kružića za nas postalo kvantna fizika, a dizanje samopuzdanja šestogodišnjaku težak posao....i tada shvatite da nema te pripreme kojom možete pripremiti svoje dijete na život, već samo da budete tu uz njega i bodrite ga na svakom njegovom usponu i padu i date mu do znanja da ma šta da zapne on to može riješiti nekada uspješno, a nekada samo pokušavajući, ali bitno je da pokušava....
mislim da prije nego što dijete krene u školu svaki roditelj mora proći jednu vrstu obuke, koja će ga pripremiti na sve ono što škola donosi, jer današnja škola nije ono što je bila kada sam ja krenula u prvi razred...

11.11.2013.

šta se dešava u našoj avliji...

ja sam od onih ljudi koji započinju stvari, pa krenu, pa stanu pa opet odluče da krenu, a onda ih jednostavno nešto u međuvremenu spriječi da krenu i tako u krug...
u našoj avliji ovih mjeseci svašta se izdešavalo..pa da krenemo od početka...
dječak je krenuo u školu...i ja sa njim ponovo pohađam prvi razred, radim zadaću, pravim sve što učiteljica kaže da djetetu treba da ponese, od saobraćajnih znakova do satova, šešira i zaista nisam znala da sam nadarena za tako puno stvari :)
ova današnja škola vam je sve samo to ne...apsurd do apsurda...djeca će tek u drugom polugodištu učiti pisati, ali već sada imaju kontrolne na kojima moraju znati napisati tačan broj slova u riječi te npr. odrediti gdje se u riječi nalazi slovo Č....
o školi ću pisati jednom dugo i posebno, jer i ja još uvjek dosta stvari iznova učim....
djevojčica je krenula u vrtić..pošto smo sve to već jednom preživljavali, to nam nije bilo ništa novo,
osim djeteta koje plače na vratima vrtića, sve ostalo je bilo isto...mama bi hrabro podnijela ostavljanje i sklanjanje ručica koje se čvrsto drže oko vrata, a onda bi u obližnjme parku sjela na prvu klupu i isplakala koliko god suza da ima usput objašnjavajući prolaznicima da je upravo djete ostavila u vrtiću...a šta će te mati ko mati...
i onda pošto je mama u međuvremenu ostala bez posla, odlučila je pokušati nadograditi svoje obrazovanje i uoisati engleski jezik...na fakultetu su bili nikako susretljivi, ali sam ipak uspjela..i sada sam studentica...ali dogodilo se nešto što je mamu malo usporilo, a to je trudnoća....
tako da sada ponovo proživljavam sve ono što idu uz početak trudnoće, ali sam pravo sretna trudnica koja već sada ponosno gladi svoj jedva primjetni stomak kao da želi svijetu reći ha, pazi se....

20.08.2013.

Insan je zaista čudan

Ovih dana imam dosta slobodna vremena, jer jedno dijete sam otpremila kod majke i dede,a jedno je sa mnom, tako da uživam u tim malim radostima sa svojom Ljubičicom i pokušavam da joj sve propušteno nadoknadim, ali iskreno rečeno i sebi..jer...
dugo vremena nisam imala jedan sahat dnevno samo za sebe, da čitam, da pišem da jendostavno žmirim i ležim....
tako sam nakon dva dana skontala da sam zaboravila uživati, jer počela sam tražiti posao i tamo gdje ga nema, brisati prašinu i umjesto odmora ja sam se umarala...
i umjesto određene doze opuštenosti ja sam u nekom grču, a onda shvatih, ja sam majka 24/12,
supruga i za mene je uživancija kada djeci pravim onaj njihov najdraži čokoladni kolač, kada muža dočekam sa toplim i ukusnim ručkom, kada na prstima hodam do kreveta da uspavana ljubičica bude uspavana još samo malo, jer ostale su jošš dvije košulje za ispeglati...
i zato sam  vam ja  čudan insan, jer kada treba da uživam ne znam, a kada uživancije ni na mapi sve bih dala za samo pet minuta kreveta.....


Stariji postovi